funkcioniranje zajedništva
Često spominjana1950. godina donijela je glazbenim umjetnicima još nešto.
24. travnja 1950. na Osnivačkom kongresu u Zagrebu u HGZ-u, koji je održan 22., 23. i 24. travnja 1950. izglasana je Odluka o osnivanju Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije, kasnije Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije (SUMUJ).
Nacrt tada donesenog statuta pun je visokih ciljeva, a između ostalih u točki 1. se kaže: “….Savez će da pomaže onu našu reproduktivnu muzičku delatnost koja bude izražavala dela o vekovnoj borbi i stremljenju naših naroda ka slobodi, jedinstvu i napretku, heroizam i veličinu narodno-oslobodilačke borbe i pregnuću trudbenika za ostvarenje socijalističke zajednice naših naroda.”
Jedan od uvjeta za pristupanje u članstvo Saveza je revizija članstva u udruženjima, neka vrsta provjere podobnosti, pa u tom svjetlu možda valja gledati i reviziju članstva nešto ranije već obavljenu u Zagrebu.
Zagreb je kongres popratio sa spektakularnim brojem od čak sedam priredbi, od kojih dvije operne kojima dirigira Berislav Klobučar, dva simfonijska koncerta Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Milana Horvata i Jakova Cipcija, jedan zborski koncert Zbora RTZ pod ravnanjem Slavka Zlatića i dva komorna koncerta.
Dakako, svrha su i smisao saveza jasni. Potrebno je poticati zajedništvo, pa se kroz Savez u narednim godinama obavljaju poslovi ne samo međurepubličke razmjene, nego i selekcija umjetnika koji će predstavljati zemlju na inozemnim gostovanjima, saveznog natjecanja muzičkih umjetnika - koje će se nakon početnih nastojanja da ga se organizira svaki put u drugoj republici od 1969. ipak sve do 1991. stacionirati u Zagrebu - te festivala u Budvi na kojem će se jednom godišnje naći predstavnici svih republika i pokrajina savezne države.
Hrvatska je u Savez ulagala dosta napora, njeni su predstavnici bili na čelu Saveza u svojstvu predsjednika u nekoliko mandata: 1950. – 1953. Ivo Maček (2 mandata),
1953. – 1957. Milan Horvat (2 mandata), 1970. – 1979. Jurica Murai (2 mandata), Jugoslavensko je natjecanje muzičkih umjetnika uvelike bilo samo hrvatski problem, a puno se truda ulagalo i u budvanski festival. Međutim, i u umjetnički je pogledu hrvatski ulog bio velik. Neke statistike o tome rječito govore.
Npr.: Omladinski festival Jugoslavije u organizaciji Ministarstva za nauku i kulturu Vlade FNRJ održan je 11.11. 1948. u Beogradu i u neku je ruku preteča kasnijeg Jugoslavenskog natjecanja. Od ukupno 9 tada dodijeljenih prvih nagrada pet je otišlo u Zagreb, a to je i bio objektivni odraz tadašnjih kvalitativnih odnosa između republika. I dalje: podrškom tadašnjih vlasti ekipa je pjevača iz raznih republika sudjelovala na Pjevačkom međunarodnom natjecanju u Verviersu 1950. godine; od 5 osvojenih nagrada četiri je otišlo u Zagreb, među njima i prva Vladimira Ruždjaka.
Držeći na stanovit način i uspjehom Saveza sva pojedinačna postignuća umjetnika s područja ondašnje Jugoslavije tadašnji predsjednik Saveza Anton Eberst u prigodnom izdanju tiskanom u povodu obilježavanja tridesetogodišnjice Saveza 19 navodi iscrpnu faktografiju njihove prisutnosti i uspjeha na Jugoslavenskom i međunarodnim natjecanjima, dočim su visoka državna odlikovanja dodjeljivana posredovanjem Saveza gotovo u cijelosti mimoišla hrvatske umjetnike. Od 112 odlikovanja i javnih priznanja i nagrada do 1980. sa popisa kojega navodi Eberst Hrvati sudjeluju sa samo 9, a od tih devet troje su Hrvati koji djeluju u drugim republikama, pa se može reći da je od ukupnog broja odlikovanja samo šest otišlo u Zagreb. Stvar se mijenja kad su u pitanju stručne savezne nagrade, pa je od ukupno njih 94 do 1980. u Hrvatsku otišla 41 nagrada, dakle nešto manje od 50 %.
Mnogo je truda ulagano u međurepubličku suradnju, pravile su se križaljke, preuzimale obveze, ali svaki je kongres iznova isticao nedostatnost te suradnje. Primjerice, 1970. godine tadašnji predsjednik Saveza Teodor Romanić u izvještaju na kongresu kaže: “Broj gradova gdje danas nastupamo je vrlo mali i on je skoro isti kao i prije 20 godina”, a spominje i “sve veću zatvorenost muzičkog života u republičke i regionalne granice”. 20
Stoga će 1970. godine biti utemeljen zajednički festival pod imenom Dani muzike Sv. Stefan – Budva kako bi predstavio najzapaženije rezultate iz pojedinih sredina na temelju izbora selektora koji će se svake godine mijenjati. Prvo je festivalsko godište uslijedilo 1972., a prvi direktor festivala Dragiša Savić, selektori iz Hrvatske bit će 1973. Mladen Raukar, 1980. Josip Klima, a 1988. Prerad Detiček.
Ni festival nije olakšao poteškoće u suradnji, nesrazmjer u intenzitetu umjetničkih dostignuća u pojedinim sredinama nije mogao premostiti razlike koje su između njih postojale.
S raspadom bivše države raspali su se i Savezi jer je njihov temeljni smisao bio držati na okupu pojedine njene aktivnosti.
19) Eberst, Anton: 30 godina Saveza udruženja muzičkih umetnika Jugoslavije, Novi Sad, 1980.
20) Ibid.