poslije šezdesetih...
Nedostatak vlastitog prostora godinama je uvelike ometao normalno funkcioniranje Udruženja. Vidi se to i po učestalosti održavanja godišnjih skupština koje se u šezdesetim godinama prorjeđuju i održavaju se svake dvije ili čak svake tri godine. Rad se stoga usredotočio na nastojanja da se uz pomoć Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije na razini države izbore neka socijalna i strukovna prava - između njih su na prvom mjestu izvođačka prava, ali to će se u Hrvatskoj regulirati tek devedesetih godina. Aktivnost se udruge stoga najviše vezala uz brigu za manifestacije. Kako su te manifestacije ponajviše bile namijenjene mladima, može se kazati da je ogroman prilog UMUH-a upravo na području propagiranja mladih i poticanja najkvalitetnijih i najperspektivnijih mladih glazbenika.
Tek će 1975. napokon biti riješeno pitanje prostora. Dodijeljene prostorije na današnjoj adresi u Ilici 42 napokon su omogućile bar djelomično sređivanje arhivske građe - puno se toga nije niti uspjelo sačuvati - te normalno funkcioniranje stručne službe Udruženja koju je preuzela tajnica Leandra Golik čiji je dugogodišnji trud stabilizirao administrativni ustroj udruge. Samim tim mnogo se toga lakše moglo poduzimati.
A za tih se godina poduzimalo mnogo toga, ali su mnoge vrijedne inicijative propadale zbog s jedne strane nedovoljnog angažmana članstva, a s druge financijske podrške koja je često mogla zamašnjak ideje pokrenuti prema oživotvorenju nekih dragocjenih akcija.
Tako je, primjerice, bilo inicijativa oko održavanja nekih seminara uglednih inozemnih umjetnika i pedagoga, pa je 1988. u Zagrebu u organizaciji Udruženja seminar iz saksofona održao Claude Delangle, kasnije česti gost zagrebačkih koncertnih pozornica.
Iste godine Udruženje pokreće niz koncerata koji dobro odjekuju u javnosti, ali ne izdržavaju financijski teret troškova dulje od dvije sezone, a to je tek jedna u nizu sličnih inicijativa koje će uslijediti sa, nažalost, sličnim ishodom. Posljednje u nizu takvih nastojanja oko vlastitog ciklusa koncerata pokrenuto je 2001. godine.
1989. utočište će u Udruženju naći Hrvatski komorni orkestar čija će se organizacija naredno desetljeće (do 2000.) odvijati u okrilju HDGU-a, a voditelj orkestra Anđelko Ramušćak, iako istodobno i predsjednik Društva, suočavat će se s jedva premostivim poteškoćama financiranja.
Izvješća sa pojedinih sjednica kazuju također da se situacija u pododborima za svih tih godina nikada nije bitno izmijenila te da se, unatoč svijesti o potrebi pojačane aktivnosti, u djelatnosti pododbora dogodilo malo ili ništa kako bi se sredina u kojoj je pododbor djelovao pokrenula na pojačanu koncertnu aktivnost.
Dakako, djelovalo se i u smjerovima jedva vidljivim, nespektakularnim, ali za članove bitnim. Društvo se tako s pravom ponosi brigom za umirovljene članove, pružanjem pomoći pri osiguranju mirovine, a poslije pri traženju novčanog dodatka na mirovinu kojega je nekoć dodjeljivalo Izvršno vijeće Sabora, a kasnije, nakon 1991., ta će se prava regulirati odlukom posebne komisije pri Vladi i Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.
Za svih tih godina, međutim, manifestacije su bile i ostale jedna od okosnica aktivnosti Društva.