Malo je tragova sačuvano o tome jesu li se i koliko pojedini politički događaji uistinu prelamali preko jedva stasalog Udruženja i njegova članstva, iako se može pretpostaviti da oni najbitniji zacijelo jesu. Formulacije koje bilježe ondašnji izvještaji opće su mjesto svih onodobnih tekstova, oni su na stanovit način postali stil vremena, pa ništa ne čude rečenice u tajničkom izvještaju s početka 1949. godine u kojem se spominju “velika i važna zbivanja na putu naše mlade države ka socijalizmu" i "V. Kongres Komunističke Partije Jugoslavije, koji je dao prikaz teškog i slavnog puta naše Partije kroz 28 godina i koji je iznio pred nas rezultate rada, kao i zadatke rada naše Partije i svih nas ostalih na putu u socijalizam”.
Zadatak tih “svih ostalih” kada je riječ o URMUH-u bila je glazba, pa je vodstvo Udruženja puno energije tih ranih godina ulagalo u primarni zadatak: organizaciju koncerata. Neki zapisnici upućuju na teškoće, na uzaludno planiranje čitavih koncertnih sezona, na planove za koncerte po domovima kulture koji "nisu ostvareni zbog nerazumijevanja sa strane G. N. O." (Gradskih narodnih odbora, op. E. K.). "Moramo se zaista zapitati tko je zvan da bude u pogledu umjetničkog kriterija posljednja instanca tj. da li je to G.N.O ili URMUH?" primjedbe su kakve bilježe dokumenti onog vremena. Tajnički izvještaj godišnjoj skupštini 1948.
Koncertni ured, kasnije Koncertna poslovnica Hrvatske, do 1952. ustanova odgovorna isključivo Ministarstvu prosvjete NRH, nije – sudeći po ondašnjim izvješćima – uvažavala sugestije Udruženja, iako su se neki planovi odnosili i na cijelu državu, čak i na inozemstvo. "... treba naglasiti punu podršku, koju je naša umjetnička komisija dala Koncertnom uredu u njegovom radu, iako je Koncertni ured nije uvijek na pravi način iskorištavao", kaže se u već spominjanom i zanimljivom tajničkom izvještaju godišnjoj skupštini Udruženja za 1948. godinu. Kao jednu od mjera kojom bi se doskočilo tim razmimoilaženjima vlast je predložila Udruženju kategorizaciju svojih članova, o kojoj bi dakako ovisio plasman, ali i visina planiranih honorara. Je li to kasnije bar do stanovite mjere u praksi funkcioniralo danas je teško suditi, ali je činjenica da je već u tim ranim godinama (1949.) pokrenuta inicijativa za "osnivanjem novog zvanja - profesionalnih koncertnih umjetnika sa stalnom mjesečnom plaćom" Zapisnik od 3. ožujka 1949. sa sjednice održane u Odjelu za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete, predsjedao je Ivan Dončević - danas bismo takav status nazivali slobodnim umjetnicima. Jedan izvještaj iz 1950. godine piše o pokušaju kategorizacije: "Da bi se izvršila kategorizacija članstva, Upravni se odbor poslužio anketama s tajnim pismenim glasovanjem. Iako je cjelokupno članstvo dobilo anketne formulare, kancelarija je primila samo 38 ispunjenih formulara, što ukazuje na to, da članstvo otklanja kategorizaciju ove vrste. No budući da novi pravilnik pitanju honoriranja umjetnika prilazi sa sasvim drugog stanovišta, to problem kategorizacije otpada sam po sebi." N. Ž.: Glavna godišnja skupština udruženja reproduktivnih muzičkih umjetnika Hrvatske, Muzička revija, 2-3, Zagreb, 1950., 191. Isti izvještaj govori o "izvjestnom bezprincipijelnom prakticizmu, uskom zatvaranju u svoju umjetničku kulu", kao karakteristici donedavnog rada URMUHA
Neka se vrsta kategorizacije primjenjuje i na saveznoj razini, ekipe koje nastoje po nekim pravilima ustrojiti međurepublička gostovanja naveliko rade, a sačuvani popisi ponude i potražnje iskazuju i onaj oblik realnosti po kojemu npr. hrvatsko udruženje traži gostovanje Melite Lorković i Lovre Matačića, a Bosna i Hercegovina nude gostovanje Borisa Papandopula, Sofije Deželić ili Maria Đuranca. Ali tako je to bilo u vremenima drugačije postavljenih pravila unutar kojih su, bez obzira na pravila, hrvatski glazbenici koji su pripadali tzv. međunarodnoj razmjeni 1. reda, bili mahom izvanredni umjetnici čija je umjetnička aktivnost obilježila hrvatsku glazbenu kulturu sredine i druge polovice 20. stoljeća.
U međuvremenu i broj članova raste, ali nitko se u Udruženje ne prima napamet. Zapisnici tzv. verifikacione komisije za izbor pokazuju da se neki umjetnici primaju temeljem njihova umjetničkog ugleda, neki moraju polagati audiciju, a neki su glatko odbijeni. Autoritet komisije je uvijek neosporan. U njoj su npr. 1951. između ostalih i Vaclav Huml, Lav Vrbanić, Ivo Lhotka Kalinski i Petar Dumičić. Nakon polaganja audicije neki se primaju za redovite članove, a neki tek za kandidate i o njihovu će daljnjem razvoju ovisiti prijelaz u redovito članstvo. Nema podataka o tome kada je praksa održavanja audicija kao uvjeta za primanje u članstvo obustavljena, ali ima o revizijama članstva, pa je jednom takvom (1948.) broj od 105 članova sveden na 61 redovnog i 37 izvanrednih. Stanislav, Zvonimir: Početak rada udruženja, Bilten br. 22, UMUH, Zagreb, 15. prosinca 1981, 10, 12.