pedesete godine
1950. bila je za URMUH po mnogočemu važna godina. Najprije, Udruženja kompozitora i reproduktivnih muzičkih umjetnika hrvatske zajednički pokreću dvomjesečnik Muzičku reviju kao sljednika istoimenog mjesečnika kojega su 1932. uređivali Pavao Markovac i Zlatko Grgošević. Velike su nade uložene u ovu akciju, uvodni tekst u prvi broj s oduševljenjem navodi što je sve na području kulture i umjetnosti u nas u prvim poslijeratnim godinama pokrenuto te da se u tome "bogatom životu" "u znatnoj mjeri osjeća nedostatak adekvatnog reagiranja kritike koja bi registrirala sve te događaje, ocijenila pozitivne i negativne pojave i time postala onom usmjerujućom silom, koju predstavlja kritika uopće u našem današnjem društvenom životu." "Ovoj je akciji", kaže se dalje u tekstu, "Narodna vlast dala punu materijalnu pomoć udruženjima, čime je omogućila nesmetan rad i na tom polju." Da sve baš i nije bilo tako lako, jednostavno i puno razumijevanja pokazuje pismo kojega su već u prosincu 1951. oba udruženja uputila Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu Vlade NRH kojim se traži financijska pomoć zbog u međuvremenu nastalih dugova. Pismo je potpisala respektabilna ekipa: predsjednici Milan Horvat i Milo Cipra te tajnici Silvije Bombardelli i Ivo Tijardović. Budućnost je međutim pokazala da ništa nije pomoglo: tiskano je 7 brojeva, nakon čega je časopis prestao izlaziti. Ipak, sadržaj tih brojeva svjedoči namjeru izdavača i uredništva da se uz obvezatno praćenje tadašnjeg političkog realiteta dohvate i nekih za glazbu relevantnih tema. Objavljena izvješća iz rada Društava govore, međutim, o nezadovoljstvu pojedinim aspektima rada Društva onih koji su pred politikom za taj rad bili na stanovit način zaduženi i odgovorni. Govori se tako o “nesposobnosti za pronalaženje specifičnog sadržaja i odgovarajućih forma rada”, o “suhom, možda i besprincipijelnom, a svakako apolitičnom prakticizmu”, o “nedovoljnom idejno-političkom nivou članstva URMUH-a”, o “izvjesnoj čudnovatoj ‘elitnosti’ (čak možda i snobizmu) zagrebačkog koncertnog života. Dakako, današnjeg kroničara ne dovodi u nedoumicu niti karakter primjedbi niti spoznaja o činjenicama koje se iz tih primjedbi mogu iščitati. Jer bile su to i za hrvatske glazbenike teške godine, pune egzistencijalnih i inih nevolja, a članstvo u Udruženju osiguravalo je uz ostalo i kakvu takvu pripomoć u opskrbi, u javnom transportu, u nabavi instrumenata, pribora i drugih sredstava za rad bez carine, a za koncertiranje je članstvo u udruzi bilo dokaz podobnosti i stoga vjerojatno i uvjet bez kojega se nije moglo. Tijekom će pedesetih godina UMUH pokrenuti i pitanje socijalne zaštite svojih članova, a to će članstvo, uz ostalo, u godinama što su slijedile uz zalaganje uprave UMUH-a nekima osigurati i skromnu mirovinu.
Osim već spomenutog pokretanja časopisa ovom razdoblju pripada i osnivanje pododbora, tzv. oblasnih odbora, u urbanim sredinama izvan Zagreba sa svrhom poticanja tih sredina na aktivniji koncertni život i na jaču povezanost sa kolegama u Zagrebu. Početak je po mišljenju ondašnjeg vodstva udruge bio zadovoljavajući: "Koncertni život u provinciji bio je vrlo oskudan, a ukoliko je i postojao, odvijao se neorganizirano i nekontrolirano. O uključivanju pokrajine u organizirani koncertni život, Upravni je odbor vodio mnogo brige i na tom sektoru ostvario možda svoj najveći organizacioni i politički uspjeh. Osim mnogobrojnih pismenih informacija i intervencija, drugovi iz Upravnog odbora obišli su u dva navrata oblasne centre. Uočilo se, da je problem udruženja u pokrajini akutan, te se pristupilo osnivanju Oblasnih odbora URMUH-a, koji su već razvili djelatnost.
U predizbornoj agitaciji organiziralo se niz koncerata po oblastima."
Kasnije će godine, međutim, pokazati da unatoč trudu uloženom da se te veze razviju, nije bilo uočljivijih pozitivnih pomaka osim povremenih izravnih kontakata i vjerojatne ravnopravne brige za socijalni status članova oblasnih odbora.
U samoj se udruzi nastoji održati komunikacija između uprave i članstva, s promjenljivim uspjehom. Jedan od načina su i plenarni sastanci, neki drže da ih ima premalo. Usto se održavaju i predavanja. Drži se da je članstvo nedovoljno društveno-politički živo i da je “očigledno niski političko-idejni nivo priličnog broja članstva”, pa su predavanja i “političko-ideološki kursevi” tematski vezani uz dijalektički materijalizam ne bi li se stanje popravilo.
Potreba za različitim oblicima udruživanja kao s jedne strane načinom da se u teška vremena postignu određeni ciljevi, a s druge načinom da politika lakše kontrolira djelatnost pojedinih grupacija stručnjaka, navela je ranih pedesetih hrvatske udruge glazbenika da poduzmu proces udruživanja u republički savez koji bi kao koordinacijska krovna udruga pomagalo oživotvorenje pojedinih akcija i racionaliziralo pojedine aspekte muzičkog života. Međutim, već je prvi kongres tog Saveza održan 29. travnja 1953. u Dvorani Istra u Zagrebu pokazao da nije artikuliran smisao i program rada tog saveza, pa delegat i tajnica UMUH-a Sonja Kirigin pita kakve su zapravo kompetencije upravnog odbora Saveza te da je to pitanje koje bi kongres trebao raščistiti . Glas mudrosti stiže iz redova skladatelja, pa Ivan Brkanović u svojoj diskusiji napominje: “Nisam nikako zato da naš Savez bude neka centralna vlast, koja će davati neke apsolutne direktive i koja će konačno ukočiti svako djelovanje svojih udruženja. Ja sam uopće protiv svake centralizacije, pa i u Savezu. Savez treba da bude, po mom mišljenju, čisto koordinaciona ustanova, koja će usklađivati izvjesna naša nastojanja, da se naša muzička kultura dovede do maksimalnih mogućnosti razvoja. Mislim, da je i te kako potrebna elastičnost u mišljenjima i gledanjima, različita shvatanja u izvjesnim problemima, jer se samo na taj način može doći do mnogostranosti u radu našeg Saveza” . Iako u tim godinama pitanje “apsolutnih direktiva” još nikako nije bilo apsolvirano, a decentralizacija kakvu predlaže Brkanović još je daleko, Savez ipak nije opstao, bar ne u onako kako je u početku bio zamišljen.