uvod
Iza potrebe za udruživanjem određene skupine ljudi istovrsnih profesija radi zaštite zajedničkih interesa stoji duga i zanimljiva povijest. U različitim razdobljima ljudske civilizacije ta se potreba iskazivala različitim obilježjima, međutim, u temelju je uvijek težila istom cilju: zaštititi vlastitu struku i njene nosioce u moralnom i materijalnom smislu. Može se stoga kazati da i danas na tome području stvari ne stoje ništa drugačije, iako je ugled pojedinih staleških udruga u, primjerice, srednjem vijeku bio itekako velik, čak i presudan, osobito u Italiji, pri donošenju pojedinih važnih društvenih ili političkih odluka, ugled, dakle, koji se u suvremeno doba, osobito ono umjetnosti, ravna po unekoliko različitim pravilima.
S istom su namjerom – zaštititi interese struke i svoje vlastite – hrvatski glazbenici odmah nakon svršetka 2. svjetskog rata odlučili utemeljiti udrugu koja bi ih zastupala
u vremenima nimalo lakim za umjetnost i umjetnike i koja bi na stanovit način pomogla i glazbenoj kulturi vlastite sredine da što lakše preboli ne samo ratne nedaće, nego i da se snađe u procesu politizacije umjetnosti koja je karakterizirala poslijeratno razdoblje u Hrvatskoj. Takva je odluka bila temeljena na općem političkom trendu i poticanju takvih udruživanja kojim su tadašnje vlasti s jedne strane pokretale inicijative na području kulture i umjetnosti, a s druge osigurale i stanovitu vrstu kontrole nad daljnjom sudbinom tih inicijativa i njenih nosilaca.
Valja kazati – kada je riječ o glazbi - da je posla bilo manje u Zagrebu nego u drugim hrvatskim sredinama. U Zagrebu je kontinuitet koncertnog života valjalo samo nastaviti i, dakako, dalje razvijati. Tijekom rata funkcionirali su orkestri, ne doduše redovito i organizirano, ali koncerti su se održavali i to nerijetko s vrlo pomno profiliranim programima. Do dugotrajnijeg zastoja u radu Zagrebačke filharmonije došlo je tek po završetku rata i takvo je stanje potrajalo sve do 1949. godine. Koncertni je život funkcionirao i na području komorne glazbe, pa je gotovo moguće kazati kako se glazba ukazala kao jedan od načina preživljavanja ratnih nedaća, kao neka vrsta lijeka od svakodnevice, a nešto se slično događalo i u operi. Danas se može samo zamisliti kako je iskrena bila ta spremnost za umjetnički čin, za glazbu, za maštanje koje je udaljavalo od realnosti potiskujući je izvan rubova te uvijek podjednako jedinstvene čovjekove sposobnosti da utone u svijet tonova. Velik je broj hrvatskih reproduktivnih glazbenika u tome sudjelovao i svršetak ih je rata zatekao pri obavljanju te plemenite zadaće.
Stoga je smisao poslijeratne inicijative za udruživanjem umjetnika moguće motriti sa nekoliko stanovišta od kojih neka imaju, a neka i nemaju izravne veze s glazbenom umjetnošću.
Ponajprije, riječ je o potrebi da se organizirano nastupi prema drugim sredinama, u novoj državi, ali i izvan nje jer je nova država u Hrvatskoj naslijedila iznimno vrijedne pojedinačne umjetničke kapacitete koji su njenu kulturu mogli predstavljati u najboljem svjetlu.
Kao što će se pokazati ubrzo nakon utemeljenja, brojne su bile i socijalne potrebe članstva na koje se naporom upravnih tijela društva nastojalo pozitivno utjecati, pa se i taj socijalni aspekt ukazao kao jedan od bitnih razloga udruživanja.
Treći je i ne manje važan poticaj bio organizacijske naravi. Unutar Udruženja tražili su se organizacijski oblici kojim bi se koncertna aktivnost učinila stabilnom kulturnom djelatnošću koja pokriva kompletan ustroj glazbenog života sredina.