Najdugovječnija manifestacija UMUH-a je Jugoslavensko natjecanje muzičkih umjetnika, manifestacija od iznimnog značenja i ugleda u ondašnjoj državi, jer je tijekom godina predstavljala i afirmirala ponajbolje mlade kadrove iz svih umjetničkih izvodilačkih disciplina svih sredina.
Ideja o natjecanju jedna je od prvih novonastale udruge u prvim poslijeratnim godinama u Zagrebu. Već 1946. URMUH prvi put ideju podastire Savjetu za nauku i kulturu, a u programu radu za 1947. kojega potpisuje predsjednik Milan Sachs ističe se natjecanje kao jedan od prioriteta: “Predložili smo Komitetu za kulturu i umjetnost Vlade FNRJ da se organizira nacionalno natjecanje unutar FNRJ u Zagrebu. O tome smo govorili i s tajnikom Komiteta koji se s ovim prijedlogom slaže. Ako bude ikako moguće nastojati ćemo, da se na temelju iskustava ovog natjecanja postavi organizacija internacionalnog natjecanja, koje bi se također održalo u Zagrebu." Do prvog takvog natjecanja došlo je već 1948. godine, a financirao ga je tadašnji Savjet za nauku i kulturu Vlade FNRJ. Nažalost nije sačuvana dokumentacija o sastavu žirija, ali iz dostupni podaci različito govore o rezultatima. Dok se iz podataka koje navodi Krešimir Kovačević (*Muzički leksikon, sv. II, Zagreb 1984., 71) može zaključiti da se natjecanje održavalo u tri discipline: pjevanje, klavir i violina te da je od devet tada dodijeljenih nagrada pet ostalo u Zagrebu – između njih i 1. nagrada Vladimira Ruždjaka – Anton Eberst (Savez udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije – trideset godina, Novi Sad, 1980., 126) navodi podatke za isto natjecateljsko godište prema kojima su dodijeljene dvije druge, jedna treća nagrada i jedna diploma, a svi su nagrađeni natjecatelji iz Beograda. Bilo kako bilo, narednih se godina Natjecanje prema, kako se to nekih godina običavalo kazati, republičkom ključu selilo po glavnim gradovima ondašnjih republika, pa je tako tek 1953. održano u Zagrebu te ponovno 1959. Od 1956. Natjecanje se najprije održavalo svake tri (1959., 1962., 1965.), a od 1967. Natjecanje se - postiglo se to ugledom i zalaganjem članova Natjecateljskog odbora iz Zagreba, osobito Željka Veršića - stalno održavalo u Zagrebu, najprije svake dvije (1969., 1971., 1973. 1975.), a od 1976. do 1991. svake godine s time da su se bijenalno izmjenjivale natjecateljske discipline. Natjecanje je raspadom bivše države, dakako, prestalo postojati. Nakon 1991. ovo su natjecanje izvanredno nadomjestila, a međunarodnim karakterom i nadmašila Hrvatsko državno natjecanje, a osobito međunarodna natjecanja Vaclav Huml (violina), Antonio Janigro (violončelo) i Svetislav Stančić (klavir).
Potrebno je u svezi Natjecanja kazati da se nakon 1970. financiralo međurepubličkim dogovorom, no većina je troškova otpadala na Zagreb kao domaćina, da su kriteriji održavani na visokoj razini i da se nagrade nisu dijelile olako, pa je svaka nagrada s natjecanja u životopisima umjetnika isticana kao vrijedno umjetničko priznanje; osobito je teško bilo postići 1. nagradu tako da su njeni nosioci uistinu činili sam vrh reproduktivnih glazbenika ondašnje države. Unatoč tome, u pravilu se na Natjecanju pojavio svatko tko je profesionalno želio napredovati, svatko se želio izložiti toj provjeri vrijednosti, jer znalo se da u žiriju sjede ponajbolji stručnjaci za pojedina područja. Upravo zato nekih je godišta rekordan broj prijavljenih gotovo zagušio normalno odvijanje Natjecanja, pa je organizator (Koncertna direkcija Zagreb) uz dodatne napore osiguravao kvalitetni rad. Tajnik je natjecanja uvijek bio iz redova Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske, a članovi su odbora, također iz Udruženja, pružali stručnu pomoć u radu žirija po pojedinim disciplinama.
Prostor održavanja osiguravao je Hrvatski glazbeni zavod, a nakon 1973., odnosno, nakon što je za javnost otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u nekim su se godištima finalne etape i završni koncerti održavali u toj dvorani.
U povodu tridesete obljetnice Tribine Darko Lukić Emin Armano zapisao je u prigodnom zapisu da se “prije trideset godina, baš kao i danas, osjećala potreba pružiti priliku mladim glazbenicima za stjecanje koncertnog iskustva mimo školskih i akademskih priredbi kao i pružiti priliku za dobivanje prve tiskane kritike nakon koncertnog nastupa. Tu priliku mladima su dala dva strukovna udruženja glazbenika, tadašnje Udruženje muzičkih umjetnika Hrvatske i Društvo skladatelja Hrvatske.”
Započelo je s nevelikim pretenzijama, koncerti su se održavali sporadično, ovisno o interesu mladih, i nisu bili natjecateljskog karaktera. Prvi je koncert održan 20 siječnja 1967., a nastupio je Duhački kvintet Hrvatskog narodnog kazališta. Međutim, zanimanje je bilo veliko, već u početku, u ljetnom dijelu 1967. godine priređeno je 16 koncerata, a iz godine u godinu zanimanje će rasti. Potrebu za čvršćom organizacijom odjelotvorit će Željko Veršić; on preuzima vodstvo Tribine u sezoni 1972./73. i u suradnji s Novinskim izdavačkim poduzećem Vjesnik, koje ustanovljuje nagradu za mlade, oformljuje jasno profiliranu natjecateljsku sezonu mladih koja će nakon smrti uglednog pijanista Darka Lukića, počevši od 1974., u sjećanje na ovog izvrsnog umjetnika dobiti njegovo ime.
U početnim je godinama svaki mladi sudionik na raspolaganju imao pola koncertne večeri, u kasnijim godinama taj je uvjet izmijenjen i mladi dobivaju cijelu koncertnu večer. Sezonu prati žiri sastavljen od predstavnika obiju strukovnih udruga – Hrvatsko društvo skladatelja dodjeljuje posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja – te glazbenih kritičara Vjesnika i Hrvatskog radija. Od sezone 1994./95. pobjednik uz diplomu dobiva i skroman novčani iznos te termin za koncert s novim programom u okviru programa Tribine u idućoj sezoni.
U određenim se godištima nastojalo koncerte s Tribine ponoviti i izvan Zagreba, sa željom da se mladima osigura što više nastupa i da se istodobno popularizira ova ugledna manifestacija Udruženja. Tako je za sezonu 1977./78. sklopljen ugovor sa Samoborskim muzejom o održavanju koncerta, i već je u toj sezoni održan ciklus od šest koncerata, a Udruženje je čak pomoglo Muzeju pri nabavi potrebnog klavira. Ta suradnja traje i danas, a neporecive zasluge za njeno održavanje ima uz članove Udruženja, osobito Željka Veršića, koji je godinama skrbio za organizaciju tih koncerata, Ivan Sudnik, negdašnji direktor Samoborskog muzeja. Slična se akcija repriznih koncerata s Tribine Darko Lukić održavala i u dvorcu Brezovica.
Osim u navedenome smisao bi ove Tribine trebalo vidjeti u mogućnosti da se ovakvim koncertima javnost, ali i organizacije kojih se izravno tiče mladi glazbenički naraštaj, upozori na one koji dolaze ili su već tu. Pravodobni je angažman oko njih najbolji način iskazivanja skrbi za ovaj dio nacionalne glazbene kulture.
1972./73. - Branko Kezić, rog
1973./74. - Bojan Lhotka, violončelo
1974./75. - Dušanka Simonović, sopran; Emin Armano , klavir
1975./76. - Akademski duhački kvintet
1976./77. - Kiril Ribarski, trombon
1977./78. - Ivanka Boljkovac, sopran
1978./79. - Radovan Vlatković, rog
1979./80. - Antun Kraljević, klavir
1980./81. - Dragan Sremec, saksofon
1981./82. - Franjo Kakarigi, kontrabas
1982./83. - Ratko Vojtek, basklarinet
1983./84. - Asja Valčić, violončelo
1984/85. - Radovan Cavallin, klarinet
1985./86. - Goran Merčep, saksofon
1986./87. - Ante Milić, klavir
1987./88. - Saša Nestorović, saksofon
1988./89. - Nataša Vučinović, pjevačica
1989./90. - Bernarda Debuš, violončelo
1990./91. - Marko Žepić, violina
1991./92. - Jadranka Gašparović, violončelo
1992./93. - Edita Fabek, viola
1993./94. - Vlasta Gyura, klavir
1994./95. - Romana Matanovac, gitara
1995./96. - Mia Elezović, klavir
1996./97. - Ana Vidović, gitara
1997./98. - Marija Pavlović, klarinet; Zagrebački klavirski trio (S. Poljak, V. Peljhan, P. Zajcev)
1998./99. - nagrada nije dodijeljena
1999./2000. - Petra Gilming, klavir
2000./01. - Kvartet Porin
2001./02. - Zvonimir Nađ, klavir; Krešimir Petar Pustički, viola
2002./03. - Ivan Novinc, violina; Lidija Ljubičić, flauta
2003./04. - Valentina Geci, sopran; Nikola Fabijanić, saksofon
2004./05. - Filip Fak, klavir; Ante Knešaurek, orgulje
2005./06. - Kajana Pačko, violončelo
1967. – 1969. Dvorana Udruženja kompozitora Hrvatske, Berislavićeva 9
1970. – 1984. Povijesni muzej Hrvatske, Matoševa
1984. – 1989. Muzički salon Studentskog centra, Savska 25
1989. – 1992. Dvorana Poly Omladinskog kulturnog centra, Teslina
1992. - Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Mala dvorana, Trnjanska bb