organizacija koncertne aktivnosti
Dakako, od prvih je dana udruge glavna tema organizacija koncertnih aktivnosti. Prve su godine protekle u znaku natezanja s Koncertnim uredom da bi ishod višegodišnjeg nezadovoljstva vodstva URMUH-a bio 1951. u konačnom pripojenju Ureda – tada već zvanom Koncertna poslovnica Hrvatske – s Udruženjem. Tome su pripojenju prethodile borbe o kojima se sačuvalo malo tragova. Ipak, postojeći svjedoče o nastojanju Udruženja da se izbori za utjecaj pri formiranju koncertnih sezona, osobito, dakako, u Zagrebu. Odmah pri osnivanju u URMUH-u su uz vodstvo udruge formirane umjetničke komisije čiji je zadatak bio usmjeravati rad Koncertne poslovnice planovima, idejama, prijedlozima, stručnom potporom, dakle, u svakom smislu. Čini se, međutim, da se rad poslovnice ravnao po nekim vlastitim pravilima koja su neprestance u matičnoj udruzi izazivala negodovanje, ali bilo je i kritika na vlastiti račun. “Jedan od najvažnijih zadataka URMUH-a svakako je organiziranje planiranja koncertne sezone. Međutim, treba napomenuti, da je Udruženje tom zadatku pristupilo u osnovi nepravilno. Umjesto da koordinira i nastoji pravilno usmjeriti rad Koncertne poslovnice, udruženje je poslovnici pomoglo izvršiti tehnički rad oko organiziranja koncertne sezone. (…) Projektirani plan koncertne sezone nije u potpunosti ostvaren. Tom su uzroci: s jedne strane nedovoljna dosljednost Koncertne poslovnice (koja je često radila previše na svoju ruku), a s druge strane objektivni razlozi… 17 Ili: “Odnos prema Koncertnoj poslovnici bio je formalno pravilan, ali u stvari URMUH nije vršio idejnu i umjetničku kontrolu rada poslovnice, nego joj je pružao moralnu i organizacionu pomoć u izvršavanju njenih zadataka (na pr. planiranje koncertne sezone), što je često imalo za posljedicu nepravilan pregled situacije. 18
Zapravo, čini se da je posrijedi bila intencija poslovnice da se u tome nesklona vremena postavi onoliko menađerski koliko je to tada bilo moguće te da oskudicu pokuša nadvladati prihodima od koncerata, koji – sudeći bar prema nekim izvještajima – nisu bili tako mali uzme li se u obzir tadašnje pojačano zanimanje publike za koncerte te činjenicu da je u početku u kompetenciji poslovnice bila i sezona Simfonijskog orkestara Radio Zagreba i Državnog simfonijskog orkestra, što je sve zajedno činilo zavidan broj koncerata, a da se pri njihovu organiziranju nije, prema mišljenju vodstva URMUH-a, dovoljno računa o strukovnim interesima udruge.
Dakako, i u ono doba bilo je jasno da koncentracija isključivo na Zagreb neće donijeti željene rezultate te da je potrebno po Hrvatskoj razviti mrežu koncertnih sezona koja bi predstavljala potencijalno tržište podjednako za hrvatske kao i za umjetnike iz drugih sredina i iz inozemstva. Prvi plod nastojanja da se iz takve situacije nađe izlaz bilo je osnivanje već spomenutih oblasnih odbora u Splitu, Rijeci i Osijeku unutar kojih su se organizirali umjetnici iz tih gradova s – kako će se kasnije pokazati – ne osobitim uspjehom. Kasnije će se pokrenuti o oblasni odbor u Dubrovniku te još kasnije u Puli. Nekih je koristi bilo, ponajprije na socijalnoj razini zaštite nekih elementarnih prava, ali koncertne sezone ipak nisu pokrenute na način kako je to bilo zamišljeno.
Činilo se da se rješenje napokon našlo 1951. kada se Koncertna poslovnica našla pod upravom UMUH-a. Zajednički je rad započeo spektakularno. Iako nova cjelina funkcionira od početka kalendarske godine, prvi koncert kojega je UMUH potpisao zajedno s Koncertnom poslovnicom zbio se 10. travnja 1951. u dvorani Zagrebačkog velesajma, a na programu je bio Requiem G. Verdija pod ravnanjem Milana Sachsa. Uz Državni simfonijski orkestar i Zbor Radio Zagreba solisti su bili Vilma Nožinić, Nada Puttar, Josip Gostič i Tomislav Neralić, reprezentativna ekipa koja je na najbolji mogući način predstavila udrugu koju je zastupala. Prvi izvještaji o radu bili su više nego povoljni, ali su se istodobno čuli i glasovi upozorenja. Naime, tada je hrvatska poslovnica bila jedina u ondašnjoj državi koja je radila bez državne subvencije i opravdano se izražavala bojazan da se takav financijski teret neće dugo moći izdržati. Do kraja te kalendarske godine poslovnica je UMUH-a priredila tridesetak koncerata, ugostivši i nekoliko izvrsnih stranih glazbenika (Pierre Fournier, Monique de la Bruchollerie, Kendall Taylor) te vrhunski izbor hrvatskih solista uz Državni simfonijski orkestar, koji je u ukupnom broju koncerata sudjelovao s otprilike 40 %, uzmu li se u obzir tada uobičajene reprize. Već naredne 1952. godine odvojit će se Državni simfonijski orkestar i formirati neovisnu sezonu, što će UMUH-ova koncertna poslovnica doživjeti kao udarac na mogućnost potpunog pregleda i kompetencije nad koncertnom sezonom. Bio je to ipak više financijski gubitak no išta drugo, jer taj je orkestar – uskoro pod svojim pravim imenom Zagrebačka filharmonija – redovno punio Koncertnu dvoranu Istra do posljednjeg mjesta. Ipak, bile su to sjajne sezone, godine ispunjene vrhunskim umjetničkim događajima, u kojima su sudjelovali podjednako stranci kao i hrvatski umjetnici, godine u kojima su, napokon, i Zagrebački solisti s Antoniom Janigrom otpočeli umjetnički hod po svjetskim pozornicama.
U tim godinama, od 1952., UMUH-ova je adresa na Ilirskom trgu br. 5, što će, međutim, potrajati samo oko godinu dana. Već 1953. i UMUH i njegovu Koncertnu poslovnicu nalazimo samo koji korak dalje, u Opatičkoj 10, a tako će ostati sve do preseljenja tada opet samostalne Koncertne poslovnice (Koncertne direkcije Zagreb) u Trnjansku bb, u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog u izgradnji, u ranim sedamdesetim godinama. S tim je preseljenjem preselila i dokumentacija UMUH-a, koje se kao beskućnik našlo u situaciji potpuno blokiranih mogućnosti ikakve temeljitije aktivnosti. Takvo će stanje potrajati do 1977. kada će udruzi napokon, više od tri desetljeća nakon utemeljenja, biti dodijeljene vlastite prostorije u Ilici 42, gdje se i danas nalazi. Bilo kako bilo, zajednica UMUH-a i njegove Koncertne poslovnice potrajala je do svršetka sezone 1958./59. Koncertna jesen 1959. započinje bez UMUH-a u zaglavlju koncertnih cedulja Koncertne poslovnice Zagreb. Razlozi odvajanju u isti su mah složeni i razumljivi, isti oni koji su izazivali nerazumijevanje obiju strana u prvim poslijeratnim godinama. Strukovni se i umjetnički razlozi udruge nisu poklapali s tržišnim nastojanjima Poslovnice. Ta su se neslaganja unekoliko odražavala i na kasniju suradnju unatoč nastojanju članova uprave da se nesporazumi dobrom suradnjom izbjegnu ili izglade. O karakteru tih nesporazuma, o argumentaciji obiju strana koja nažalost nikada nije raspravljena na način koji bi koristio ponajprije javnosti, svjedoče i neke polemike u onodobnom tisku ističući širinu raskoraka između umjetnosti i organizacije.
Godine što su slijedile bile su teško razdoblje za udrugu koja je nastojala s jedne strane preko Saveza kompenzirati dio uvjerenja za koja u vlastitoj sredini nije bilo dovoljno razumijevanja, a s druge se trudila na najbolji način rukovoditi poslovima i manifestacijama iz svoje nadležnosti.
17) N. Ž.: Glavna godišnja skupština Udruženja reproduktivnih muzičkih umjetnika Hrvatske, Muzička revija 2-3, 1950., 190-191.
18) S: B.: O radu i zadacima Udruženja reproduktivnih muzičkih umjetnika Hrvatske, Muzička revija, 1, 1950., 67.